,,Sve je moguće. Za nemoguće je samo potrebno malo više vremena.”
Iskreno, od malih nogu moja velika ljubav je folklor. Počela sam sa sedam godina i moj staž traje do danas. Pored fizičke aktivnosti, čuvanja tradicije, ljubavi prema muzici, putovanja, folklor je jedna velika porodica i tu su prijateljstva za ceo život. Često volim da kažem da sam i dalje najsrećnija kada obujem opanke i izadjem na scenu. Ipak, ovde ćemo malo više pričati o trčanju. Tačnije, o planinskom trčanju.
Dakle, umesto opanaka – patike.
Planine volim oduvek. Majka mi je sa planine, tamo je odrasla, a kada je mene rodila, vodila me je i pre nego što sam prohodala! Kasnije sam leta provodila kod babe i sa njom prelazila prve kilometre pešice. Planinsko trčanje je mlad sport u Srbiji. Ja sam u njemu otprilike četiri godine. Prvo sam počela da planinarim sa PEK Gorom iz Kragujevca, pa sam zatim od drugara iz kluba saznala za Treking ligu Srbije. Na njihov nagovor sam se i prijavila za prvo kolo. Naravno, bilo je teško i zanimljivo. Mnogo novih ljudi, raspoloženih, pozitivnih, i to sve na planini. Šta ćeš lepše?! I tako je krenulo, jedna po jedna trka…
Ubrzo posle toga, pridružila sam se ekipi iz Kluba ekstremnih sportova Kragujevac, čiji je osnivač i trener Marko Pavlović, takodje član PEK Gora.
E, on mi je presudio! Ahahahahaha, šalim se. Šefe – aj lav ju :)!
Šalu na stranu, on me je uzeo pod svoje i počela sam ozbiljnije da treniram. Trebalo je raditi na mnogo čemu jer ja nikada nisam trenirala atletiku, nemam bazu koju imaju oni koji su godine proveli na atletskim stazama i drumovima. I tehnika, i kilometri, i treninzi snage, i brda, i… sve! Tako sam se i prijavljivala za trke. Prvo kraće distance, pa sve duže. Tada sam već počela da idem na još neke trke, ali Treking liga Srbije i dalje je bila aktuelna. Pre dve godine, tačnije 2018, ja sam je i osvojila. Prva u generalnom plasmanu! Išli smo i na jednu vrlo zanimljivu trku u Sloveniju, na Planicu. Najtežih 400 metara! Bilo je mnogo učesnika iz cele Evrope. Uspela sam da se kvalifikujem za finale i u finalu, medju 30 učesnica, bila sam deveta. Mogu reći da je to jedan od mojih omiljenih uspeha. Što se Skyrunninga tiče, prva trka za koju sam se prijavila bila je na Staroj planini, gde sam pobedila , nakon čega su ljudi počeli da se pitaju ko je ta devojka i otkuda se pojavila. Čak su me i pitali šta koristim. Odgovor je bio – Marka Pavlovića!
Nekako su se dogadjaji odvijali spontano. Mi smo trenirali i radili, napredak se video, naravno, a trke su nailazile same. Mogu reći da je moja zlatna godina 2019. Te godine sam osvojila Planinsko trčanje u organizaciji PSS-a i Skyrunning ligu Srbije. Pored toga, išla sam na trke u Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju, gde sam osvojila prvo mesto. Pored svega toga, prijavila sam se za Skyrunning challenge na evropskom nivou, gde sam proglašena za generalnog pobednika. Dobila sam ponudu, tačnije profesionalni ugovor od švedskog Arduua Skyrunning tima da radim sa njima. To je bila kruna 2019. Onda je krenulo još ozbiljnije treniranje. Još rada, a biće ga još i još… Uvek može i mora da se napreduje. Tek smo počeli. Što se tiče 2020, svi znamo kakva je. Bilo je nekoliko trka, za mene odličnih – šest domaćih i dve u Bosni i Hercegovini. Jedna od trka je bila vertikalni kilometar na Suvoj planini u organizaciji PSS-a i bilo je odlično. Nažalost, većina trka u inostranstvu je otkazana, tako da nisam imala mogućnost da se oprobam na svetskim trkama. Zato se pripremamo dalje, biće ih valjda naredne godine. U planu su kampovi u Španiji i kod nas na Staroj planini, kao i trke u Španiji, Švedskoj, Italiji, Škotskoj i Srbiji. Samo da smo zdravo i biće svega!
Nadam se da će se ovaj sport dalje razvijati u Srbiji, a po svemu sudeći, biće tako. Sve više ljudi učestvuje, što je sjajno, a organizatori trka se više angažuju, tako da broj trka raste.